Autobiografija Quote by Vlaho Bukovac

““Krajem 1880 godine otišao sam jednog dana da se obrijem kod berberina, kog sam ranije bio takođe „ovjekovječio“ jednim svojim portretom. Ta je slika visjela u dućanu i među brijačevim mušterijama bila predmet velikog divljenja. Jedno poslije podne predstavi me brica jednom mladom gospodinu, svome klijentu, koji me najučtivije zamoli da mu izradim portret. Po spoljašnjosti, ocijenih da je čovjek imućan i potražih za sliku sto i pedeset franaka. On pristade bez pogovora i pozva me da sutradan dođem k njemu na ručak. Čim nas ostavi, brijač mi malko potkresa kosu, a zatim, da bih izgledao ljepši, pređe preko nje vrućim željezom, tako da se moja kika nakostriješi i načini oko moje glave kao neki kolut. Tako dotjeran, uputim se niz bulevar Sen Mišel. Bila je vrućina, pa sam išao gologlav, a i stoga što mi se šešir jedva držao na glavi zbog kose, koja je stršila u visinu kao ustremljeno klasje. Bilo mi je dvadeset i pet godina, a i pomisao na sutrašnji dobar ručak, davala je neku neobičnu elastičnost mome duhu i mojim nogama. Prolazio sam taman pored kafane „Au Moulin“, gdje se sva sila đaka (ponajviše medicinara) zabavljala sa svojim prijateljicama, kad najedamput jedna od tih devojaka uznese nosić u mom pravcu, pa će duhovito dobaciti : „Dođi, mali moj Isuse, da te ižljubim!“ Ja se učinim nevješt i pođem dalje, a oni pred kafanom da popucaju od smijeha. Meni dotle, od stida, vrcale iskre pred očima. Skočih na prvi omnibus koji prođe, samo što prije da iščeznem. Kako sam stigao u atelje, zaronio sam glavu u lavoar, i kosu tako dugo ispirao i masirao, dok je umekšala i opet polegla. To me je naučilo pameti, i od tog dana nisam više nikad dopustio da mi neko vrućim gvožđem u kosu dira.””

— Vlaho Bukovac