““Kožarić predstavlja onaj minimalni maksimum koji je dobrodošao kreativcu i umjetnosti kao izrazu pojedinačne duše. Ako bi sasvim mladi čovjek kreativac ili ne stajao naizmjenično pred djelima kipara Ivana Meštrovića i kipara Ivana Kožarića onda mu prvi može sasvim izvjesno stvoriti kočeće poštovanje strahopoštovanje metastaze poštovanja koje vodi u blokadu bolest zvanu Drugi. Onako drugi je veći bolji on može ja to ne mogu i tome slično. Kožarić će jamačno uz osjećaje poštovanja biti etapa i vitalistička pouka a sve na nečijem putu k autentičnom sebi lišenom straha zbog posvemašnje cirkulacije svjetla i funkcionalne praznine. Tu nazirem bit Kože.””
