““Sjedili smo u vrtu ispod stare jabuke na kojoj su se već zametnuli plodovi. Vrt je mirisao i šumorio. Izgubila sam osjećaj vremnea i svaka stanka među izgovorenim rečenicama činila mi se beskonačnom. Prostranstvo vremena otvorilo se pred nama. Razgovarali smo cijela stoljeća, neprestano smo govorili o istom, jednom jednim, drugi put drugim ustima, i nitko oda nas nije se sjećao da je argument s kojim se upravo sporio bio maloprije onaj koji je branio. A zapravo se uopće nismo sporili; vodili smo dijalog, trijalog, tri fauna, druga vrsta ljudi, napola ljudski, napola životinjski. I shvatila sa da nas ima puno u vrtu i šumi, lica su nam pokrivena dlakom. Čudni stvorovi. A na drvo su sletjeli naši Šišmiši i zapjevali. Njihovi tanašni, treperavi glasovi sudarali su se s mikroskopskim djelićima magle pa je Noć oko nas počela tiho zvoniti, prizivajući sva Stvorenja na noćnu pobožnost." str. 164.””
