““Rani Šahina nikada nije prihvatila tu izdaju same sebe, i naposljetku je pobjegla u ludilo. Onda Selma nije ozbiljno shvatila upozorenje, misleći da će se oduprijeti svakom pritisku. Oduprijeti se sili, da, ali blagosti? Odjednom se uplašila. Znala je da ništa nije opasnije od te ugodne topline, blaženog zadovoljstva kojeg drugi nazivaju srećom. Mora pobjeći dok još nije kasno. Za dijete naravno - pogotovo za nju samu. Ne zato što je nesrećna, već zato što ne želi takvu sreću.””
