““Ništa ne miriše na život kao jesen. Bar meni. Nekako je realna. Ne laže da tek postaješ dok već godinama, pa i desetljećima, traješ. Proljeće već zna zavarati. Osjetiš da se tek budiš, kao što se budi sve oko tebe, i pomisliš da si na početku sebe. A nisi. I zima zna obmanuti. Kao, sve si namirila, zasluženo se smirila, i sad je tvoje samo da traješ prkoseći i najmanjem dahu topline koja te topi. Ljeto se lagahno (raz)odjene uzimajući sebi za pravo da mu se pripiše moranje otkrivanja svega što inače zovemo intimom, pa se insan polakomi za tom lahkoćom i podrazumijevanjem, kao da nije sebe – svoju vlastitu kožu – izložio vrelini da je prži. Kao… kao da kože ima unedogled. Kao da joj ne može ništa biti. Kao da je nepotrošni materijal. A nije. Jesen. Malo priča, malo šu(š)ti. Nešto rodi, nešto struhne. Samo što osmijehom Sunca umije obraze, eto ti suza iz oblaka „niodakle“. Život.””
