““Htio bih prirediti jednu zbilja lošu zabavu. Ozbiljno. Da priredimo zabavu gdje se ljudi svađaju i zavode i gdje odlaze kući uvrijeđeni i gdje žene ostaju mrtve pijane u cabinet de toilette. Samo čekaj da vidiš. Vratio se u kućicu i Nicole je shvatila kako ga je obuzelo jedno od njegovih najkarekterističnijih raspoloženja, uzbuđenje koje sve druge povlači za sobom, i za kojim neminovno slijedi njegov vlastiti oblik melankolije koju on nikad nije pokazivao, ali koju je ona naslućivala. Ovo uzbuđenje oko stvari razvijalo bi se do intenziteta koji je u potpunom nerazmjeru s njihovom važnošću, i razbuktavalo bi u njemu zbilja izvanrednu virtuoznost u postupanju s ljudima. Osim kod nekih duhom okorjelih i vječno sumnjičavih ljudi, imao je moć da izazove zanesenu i nekritičnu ljubav. Do reakcije bi došlo kad bi shvatio koliko je u svemu tome bilo rasipnosti i razmetanja. Katkada bi se preneraženo osvrnuo na prave sajmove osjećaja, koje je priređivao, kao što kakav general gleda na masakr koji je zapovijedio samo da bi zadovoljio bezličnu krvoločnost. Ali biti, makar i kratko, uključen u svijet Dicka Divera značilo je osobit doživljaj: ljudi su vjerovali da on o njima ima posebno i drukčije mišljenje, da prepoznaje ponosnu jedinstvenost njihovih sudbina, zakopanu pod kompromisima brojnih godina. Svakog bi čovjeka brzo osvojio tankoćutnim obzirom i uljudnošću koja se iskazivala tako hitro i intuitivno, da se mogla primijetiti jedino po svom djelovanju. Tada bi, bez upozorenja, da prvi cvat odnosa ne uvene, on otvarao vrata u svoj zabavni svijet. Sve dok su ga oni u potpunosti prihvaćali, brinuo se za njihovo zadovoljstvo i sreću, ali na prvi plamičak sumnje u sveobuhvatnost tog svijeta on bi im na očigled ishlapio, ostavljajući za sobom tek jedva priopćivu uspomenu na ono što je govorio ili radio.””
