““Čuvao sam i biblioteku, rekao je fratar. Bila je to velika biblioteka. Mnogo iluminiranih rukopisa, prijepisa, pergamena… i nisam je sačuvao. Od miševa. Od vlage. Od plijesni. Ali najviše od vremena. Sve je otišlo. Katkada bih, da olakšam samoću znate koliko sam u početku bio sam? kasnije sam se navikao mislim – katkada bih posegnuo za nekom od tih knjiga, a ona bi se pod mojim prstima raspadala u prašinu, i umjesto olakšanja imao bih samo osjećaj nepopravljivog gubitka, osjećaj da sam pokvario i ono malo što sam mogao spasiti. Radio sam to ne zato što sam mislio da se može, nego zato što mi se činilo da je jako važno da to netko čuva. Kao da se može.””
