““Ostala sam mirno ležati, kao mrtva, i čekala da mi konačno netko javi što se dogodilo. To je najgore, sad kad se sjetim, u hladnu zoru biti siguran da se dogodilo nešto strašno, a imati nade da će sve biti dobro. A taman je postalo skoro savršeno. Savršenstvo postoji, bila sam tamo. Samo, kad se dođe do njega, ono traje jedan tren. Nakon njega kreće polagani raspad. Ili u mom slučaju suludo brzi.””
