““Tri su, vjeruj, vrste ljudi. U prvoj su oni pravi, pravi i pošteni, oni koji i hamala gledaju kao brata, oni koji slabo kada griješe. Ako takve za grijeh kaznimo, oni će, svjesni da su skrivili, tu kaznu lako podnositi i poslije nje biti opet čisti. Ako im oprostimo, to će njih gore boljeti nego kazna. Hilmi-efendija nije takav... Druga je vrsta ljudi koji griješe, griješe nesvjesno, griješe jer ne mogu odoljeti svom nefsu, jer žele imati ono što im Alah nije dao. Ti su ljudi slabi. Njih kazna posve uništava, ubija u njima svijest i rađa svijest da tako mora biti i vjeru da su stvarno zli. Ali njih oproštenje kazne liječi i trza iz slabosti. U njima se rađa stid. Razumiješ li? Stide se sami sebe i onih koji im oprostiše, pa postaju bolji, veći i pravedniji... Treća je vrsta, Enes-beže, ona pokvarena vrsta, koje više ni kazna ne izliječi, a Hilmi-efendija nije takav.””
