““Jednom sam ga sreo pred alatnicom. Pitao sam ga što to čita. Slegao je ramenima i neodlučno mi odgovorio: "Knjigu. Zašto pitaš?" Pitao sam ga kakvu knjigu čita. "O jeziku." Što konkretno? "Gramatiku za svakoga. Da skinem već jednom s dnevnog reda pravopis i te stvari." Pa zar se može "knjiga o jeziku" čitati kao i nekakvo štivo koje čitaš da ti prođe vrijeme? "Riječi i te stvari", poklonio mi je svoj polagani osmijeh, "to ti je isto kao i poznavanje ljudi. Odakle potječu. S kim su u rodu. Kako se svaka od njih ponaša u različitim situacijama. Osim toga", zastao je i poslao desnu ruku na dugo putovanje oko svoje krupne glave da bi se počešao po lijevoj sljepoočnici, nelogična a ipak gotovo kraljevska gesta, - "osim toga, što znači : 'da ti prođe vrijeme', to uopće ne postoji. vrijeme jednostavno ne prolazi." Ne prolazi? Kako to misliš? "Šta ja znam? Možda je upravo obratno: da mi prolazimo u vremenu. Šta ja znam? Ili možda vrijeme prolazi u ljudima? Bi li ti se dalo sjesti malo samnom da sortiramo sjeme? Sjeme je u šupi. U hladu. Osim ako ne želiš raditi nešto drugo. Ili bi možda htio slagati prazne vreće?””
