Pine Billy je došao u posjet. Ostao je kod nas i po cijele…

““Pine Billy je došao u posjet. Ostao je kod nas i po cijele dane sjedio pokraj djeda. Djed je želio slušati njegovu violinu i Pine Billy mu je svirao. Stajao je u svjetlu lampe, dugog vrata povijenog nad violinom dok su mu pramenovi kose, nejednakih duljina jer se sam šišao, visjeli preko ušiju. Suze su mu tekle niz lice, kapale na violinu i s violine na tregerhlače. „Prestani plakati, Pine Billy“, rekao je djed. „Kvariš muziku. Želim slušati tvoju violinu!“ Pine Billy je rekao: „Ne plačem. Samo sam pre-e-hlađen“, a glas mu je zvučao kao da ga nešto steže u grlu. Onda je ispustio violinu, pao na koljena i zario lice u plahte pokraj djedovih nogu. Plakao je i ramena su mu se trzala. Pine Billy nije bio Čovjek koji bi bio u stanju suzdržati osjećaje. Djed je tad malo podignuo glavu i viknuo slabašnim glasom: „Prokleti idiote, prosipaš Red Eagle duhan po plahtama!“ Što je Pine Billy zaista i učinio. I ja sam plakao. Ali tako da djed to ne vidi. Djedova tjelesna pamet je postala umorna i počela je sve više i više spavati. Jedino je još njegova duhovna pamet bila budna. Dosta je razgovarao s Willow Johnom. Baka bi mu podvukla ruku pod glavu i šaptala mu nešto u uho. Djedova tjelesna pamet se još jednom vratila. Htio je da mu donesem njegov šešir; otišao sam po njega. Stavio ga je na glavu. Držao sam ga za ruku i on se osmjehnuo. „Život je bio dobar, Malo Drvo. Sljedeći put će biti još bolji. Vidjet ćemo se.“ A onda je i njegov duh otišao, kao i duh Willow Johna.””

— Forrest Carter