Što za "mislio sum" kažemo "računjao sum"? A za "mislim"…

““Što za "mislio sum" kažemo "računjao sum"? A za "mislim" - "špekuliram"? Kad nešto nećemo, što kažemo "nemam računj", a kad nam je po volji, "ijde mi u račun"? Zašto, koji su u međusobici, ne hvataju jedan drugoga za gušu, već "svodi računje"? A koji su u čemu sporazumnji "isti računj imaju". Kad izgrešiš, veliš "nisum rašunj vodila", a mrziš li ikoga, "imaš sa njim stare računje". Na "dobro došao", odgovaramo "bolje te našao". A zašto, gospođo? Koce? Zar se misli da je sreća što od prošli susret nisum ukradenj? Veli se i - uzeti što zdravo za gotofo. Zašto baš u z e t i? Uzeti za reč. Za ozbiljno. Uzimanje i davanje je trampa, kiria. Trgofačka rabota. Gotofo dojde od gotofinu. Glafa od glavnjicu. Bašta od baštinju. Hodati od prihoda. Dafanje od prodafanja. Pa nama čak i Bog od bogatstva potiče. Kađ ko nasledi vrljine i dukate, isto se kaže. Pretrpeo sam veliki gubitak i kad mi otac umre i kad mi špekulacija omane. Potonjuo je i onaj što se u more udafio i onaj što je na Berzi izgubio. Trg, razume se, od trgofine dolazi. Ne dolazi od crkve, iako je ona na trgu. Kad je što lepo, kažemo da je za “auzlog”. Odmah, dakle, na pazar iznosimo. Ceniti koga ili šta iz “cenje” proističe. Od cenju se rađa i ucenja i ocenja. Mada, ne znajem zašto, po školjama dele svedočanstva, a ne cenjovnike… Ti telis perisotero? – Što ti treba, gospođo? Svuda trgofina vlada. Čak i u očima. Inače se u poredbama ne bi isključivo rudama, mineraljima i drugom trgofačkom robom služili. Jedan nam čovek zlatanj kao ducat, drugi težak ko oljovo, treći mekanj kao pamvuk, četvrti glupav ko daska, peti tvrd kao kamenj. Oči nam safari, usne koraljne, zubi biserni, kosa svilena, koža – somot i kadifa. Kod nas se nešto sija kao dijamanjat. Ne sija se kao božje noforođenče. Pa nam se, kad pomremo, ni duše za grehove ne propituju, već se kao maloprodajna roba na kanjtar mere...””

— Borislav Pekić