Došla sam jer si me zvao - rekla je Nicole obrambeno. Abe…

““Došla sam jer si me zvao - rekla je Nicole obrambeno. Abe kao da je zaboravio zašto ju je zvao i Nicole se zadovoljila promatranjem putnika koji prolaze. - Ova će ti na brodu biti glavna ljepotica... ona tamo s kojom se pozdravljaju toliki muškarci - sad shvaćaš zašto je kupila onu haljinu? - Nicole je sve brže i brže govorila. - Shvaćaš zašto je nije kupio nitko drugi nego baš ljepotica koja ide na krstarenje oko svijeta? Shvaćaš? Ne? Trgni se malo! To je rječita haljina - taj posebni materijal jest tu da priča priče, a netko će na krstarenju oko svijeta biti dovoljno osamljen da ih sluša. Posljednje je riječi pregrizla; za svoje već pojmove previše govorila, a Abeu je po njenom ozbiljnom licu bilo teško zaključiti je li uopće govorila. S naporom se uspravio u položaj u kojem je, iako je sjedio, djelovao kao da stoji. - Ono poslijepodne kad ste me vodili na onaj smiješni ples, znaš koji mislim, kod St. Genevieve... - počeo je. - Sjećam se. Je l' da nam je bilo zgodno? - Meni nije bilo zgodno. Nje mi čak bilo ni drago da vas vidm. Dosadili ste mi oboje, ali to se ne primjećuje zato što sam ja vama dosadio još više - znaš što hoću reći. Da se uopće mogu za što zanijeti, prebacio bih se na neke druge ljude. Grubi se šav osjetio na Nicolinoj baršunastoj rukavici kad mu je bacila natrag u lice: - Mislim da je prilično glupo, Abe, što hoćeš vrijeđati. Osim svega, ti to uopće ne misliš. Nije mi jasno zašto tako dižeš ruke od svega. Abe je promislio, trudeći se da ne zakašlje i da ne usekne nos. - Valjda mi je sve dosadilo; a onda, trebalo bi se toliko vraćati unatrag, da se može opet kamo krenuti. Čovjek se pred ženom često može igrati bespomoćnog djeteta, ali mu to gotovo nikad ne uspijeva kad se zaista osjeća kao bespomoćno dijete. - Za to nema isprike - rekla je Nicole odsječno. Abe se svakim trenutkom osjećao sve gore - nije mogao smisliti ništa osim neugodnih i nervoznih primjedbi. Nicole je držala da je za nju najispravniji stav da sjedi zureći ravno pred sebe, položiviši ruke u krilo. Neko vrijeme među njima nije bilo sporazumijevanja - svako je brzalo na svoju stranu, udišući samo onaj plavi prostor što se otvara pred njim, nebo koje drugo od njih ne vidi. Za razliku od ljubavnika, nisu imali prošlosti; za razliku od muža i žene, nisu imali budućnosti; a opet, sve do jutros, Nicole je voljela Abea više od svih drugih ljudi osim Dicka - a on je bio težak od dugogodišnje ljubavi prema njoj, i u grčevitom strahu od toga. - Dodijali su mi ženski svjetovi - progovorio je nenadano. - Zašto onda ne stvoriš vlastiti sijet? - Dodijali su mi prijatelji. Prava je stvar da se čovjek okruži laskavcima. Nicole je nastojala prisiliti veliku kazaljku na kolodvorskom satu da se brže miče, ali on je upitao : - Slažeš se? - Ja sam žena i zadatak mi je da čuvam stvari od rasula. - A moje je da ih razbijam. - Kad se opijaš, ne razbijaš ništa osim sebe - rekla je, sada ohlađena, preplašena, izgubivši samopouzdanje.””

— F. Scott Fitzgerald