Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe…
““Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam ŽIV ZAUVIJEK. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...””
About This Quote
This interpretation was drafted with AI assistance. It is one reading of the quote, not the author's own explanation.
The speaker reflects on the human condition: born blind to passion, burdened by suffering, yet equipped with senses and abilities to create, destroy, love, and hope despite overwhelming darkness.
In simple terms: Human life is a mix of pain, hope, and agency.
Key Takeaway
Embrace both suffering and hope.
Themes
existence
pain
hope
agency
duality
Mood
philosophical
poetic
Type
introspective
somber
When to use this quote
- personal crises
- creative endeavors
- conflict resolution
- spiritual quests
Key Concepts
humanism
existentialism
resilience
Questions to Reflect On
- What gives you strength in darkness?
- How do you balance creation and destruction?
A Different Perspective
Hope can be fragile when faced with relentless adversity.