Sjedili smo u vrtu ispod stare jabuke na kojoj su se već…
““Sjedili smo u vrtu ispod stare jabuke na kojoj su se već zametnuli plodovi. Vrt je mirisao i šumorio. Izgubila sam osjećaj vremnea i svaka stanka među izgovorenim rečenicama činila mi se beskonačnom. Prostranstvo vremena otvorilo se pred nama. Razgovarali smo cijela stoljeća, neprestano smo govorili o istom, jednom jednim, drugi put drugim ustima, i nitko oda nas nije se sjećao da je argument s kojim se upravo sporio bio maloprije onaj koji je branio. A zapravo se uopće nismo sporili; vodili smo dijalog, trijalog, tri fauna, druga vrsta ljudi, napola ljudski, napola životinjski. I shvatila sa da nas ima puno u vrtu i šumi, lica su nam pokrivena dlakom. Čudni stvorovi. A na drvo su sletjeli naši Šišmiši i zapjevali. Njihovi tanašni, treperavi glasovi sudarali su se s mikroskopskim djelićima magle pa je Noć oko nas počela tiho zvoniti, prizivajući sva Stvorenja na noćnu pobožnost." str. 164.””
About This Quote
This interpretation was drafted with AI assistance. It is one reading of the quote, not the author's own explanation.
The passage depicts a timeless, surreal dialogue in a garden where participants lose sense of time, merge human and animal perspectives, and encounter mysterious creatures, reflecting on memory, argument, and the fluidity of identity.
In simple terms: A dream‑like conversation blurs time, nature, and identity.
Key Takeaway
Embrace ambiguity and the interconnectedness of beings.
Themes
surrealism
memory
identity
dialogue
nature
mythology
Mood
reflective
enigmatic
Type
literary
philosophical
When to use this quote
- creative writing
- theatrical performance
- philosophical discussion
- artistic workshops
Key Concepts
timelessness
human‑animal hybridity
collective imagination
Questions to Reflect On
- How does blurring boundaries affect our self‑understanding?
- What can we learn from the garden’s endless conversation?
A Different Perspective
The abstract imagery may be hard to translate into concrete action.