Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer…

““Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.””

— Leo Tolstoy